Tražim
nedjelja , 03.09.2017.Tražim.
Tražim razliku između sjevera i juga.
Lošeg i boljeg.
Pozitivnog i negativnog.
Tražim.
Tražim sebe tamo gdje me nema.
Javi i snu.
Dobru i zlu.
Tražim.
Tražim brže minute i sekunde.
Dan i sat.
Četvrti kat .
Tražim.
Tražim čudo i novu priču.
Mir na zidiću.
Valovi neka priđu.
Tražim.
Tražim knjigu i novu brigu.
Neku pravu razbibrigu.
O gle....evo ga! Tu je !
Ne.
I dalje tražim.
komentiraj (0) * ispiši * #
Patetika,ljubav i realnost
ponedjeljak , 14.08.2017.Osjećaji su zajebana stvar.
Da, da, psujem. Ako niste znali samo malo psovanja u jednom danu zdravo je za čovjekovo psihičko i fizičko zdravlje.
Tako bar kažu.
Ali vratimo se osjećajima.
Koliko nam oni pomažu a koliko odmažu u životu?
Kontrolirati ih ili ne - pitanje je sada?
Vrijedimo li više kao nestabilni emotivci ili kao staloženi pojedinci?
Ha-ha.
Čak sam i rimu složila.
U zadnje vrijeme si postavljam pitanje upravo na tu temu.
Ali.moram priznati, sto posto iskreno, da sam ovih dana pronašla odgovor...
I on je čista klasika.
Zlatna sredina........ali!
Zlatna sredina dok ne pronađeš ono nešto što ti daje pravu i umjerenu dozu emocija koju ti na svoj način uzvratiš.
Nekad više, nekad manje.
Poanta je u malim stvarima.
Puno i previše svega vrlo lako zasiti čovjeka, ali kako kaže pjesma...
Jedna lipa rič čini razliku!
Gušimo se u vrtlogu onoga što je bilo i onoga što će biti ... u emocijama koje smo osjećali i koje osjećamo.. a jedino što nam je potrebno je sadašnjost u krugu pravih stvari.
Osjećaja da smo.posebni i kada prolazimo svoj najgori dan.
Kada mislimo da ne izgledamo lijepo.
Kada mislimo da nismo spremni.
Kada mislimo da nas je pun kufer strah.
Jedna…. samo jedna.sitnica.može promijeniti.sve.
Samo je potrebno puniti svoju snagu u skladu s njenim.dolaskom i znati je zadržati u svom srcu i kada je baterija skoro pa prazna.......
komentiraj (0) * ispiši * #
HDZ u srcu SDP u duši
srijeda , 12.07.2017.Četiri sata ujutro. Upravo sam prvi put promijenila pelenu sinu koji ima senzorni poremećaj , 4 godine, 20 kilograma i koji nažalost ne shvaća pojam odlaska na zahod.
Kupili smo čak i onaj plastični nastavak za školjku, ali ne pomaže. Ne obavi ništa dva dana i onda u jednoj noći izbaci sve.
Pet i trideset. Druga runda mijenjanja pelena. Ponovno ista stvar.
Srećom pa nisam fina gradska gospođa kojoj se lako digne želudac.
Šest sati. Sada odlazi do frižidera i gladan je. Moram mu dati jesti.
Sedam i trideset. Ponovno spava.
Ja se ponekad uspijem vratiti u krevet, a ponekad ostanem budna, sjedim na terasi i tipkam.
Pisanje je za mene ispušni ventil.
Toliko veliki da sam počela raditi i na romanu , ali o tome drugom prilikom .
Vidi se iz priloženog.
Između svih tih događaja on je sretan i sretno plješće.
I onda se kao iz vedra neba čovjek zapita... u kakvoj mi to državi živimo?
U državi koja svoj vrhunac pronalazi u konzervativnim stajalištima koja nam nameću da je sve što se događa ''Božja volja'' i kako moramo biti sretni s onim što imamo jer je (pogotovo) ženama predodređeno da postanu patnice?
Nemoj mi roditi kćer jer je ona tuđa kost.
Ma predivno, zaista.
Ljubav prema domovini, prave vrijednosti (nemoj postati homoseksualac i te sheme) sve ja to shvaćam ali mi i dalje nije jasno zašto smo tako licemjerna nacija.
Novcem se sve rješava, a ako ga nema ma Bog će te nagraditi jednoga dana sto posto.
Ako nemaš kuna čekaj red a ako imaš preskoči sve živo i neživo i uzmi ono što je ''tvoje''.
Znaš čovjeka? Super.
Ne znaš nikoga? Ma sinko moj sve to netko gore vidi.
Karma će prije ili kasnije sve vratiti.
I onda dođe jutro, okreneš na HRT4 i promatraš sve one pojedince u Saboru. A nema ih puno.
I iskreno ti se zgadi sve. Više od one pune pelene sa početka priče.
Čak ni ona ne smrdi toliko.
Ali dobro. Sve je to za ljude. Nekome crno, nekome bijelo.
HDZ u srcu jer da nije tako već bi odavno prešla granicu i napustila Lijepu našu.
SDP u duši jer imam pravo na razmišljanje van okvira, na ne odlazak u crkvu, na liberalne stavove i upravo je to ono što me drži pozitivnom.
Sloboda i pravo na prvo, drugo, treće, peto ma i deseto mišljenje.
Ma čak i pravo na moju drugu najdražu stvar na ovome svijetu (prva su mi muž i djeca).
Inat.
On je dio mene i on je razlog zašto s ovim postom nisam rekla ništa a zapravo sam rekla sve.
Pozdrav do sljedećeg puta.
komentiraj (0) * ispiši * #
Još jedna ispovijest
petak , 23.06.2017.
U zadnje vrijeme podosta lažem. Zvuči gore nego što stvarno je, zar ne?
Prvenstveno ciljam na one male, bijele, nedužne laži radi vlastitoga mira.
Nisu mi potrebni dežurni sveci koji bi me usmjerili na pravi put ili ''moraš se pomiriti s onim što ti je Svevišnji poklonio shemu'' .
Potrebni su mi normalni razgovori, potrebno mi je pričati o glupostima, odmoriti se i opustiti jer sve što u zadnje vrijeme doživljavam su dvije strane:
Pod broj jedan:
Zašto te moram tješiti zbog svojih problema? Zašto ? Nije bitno tko si ti ni što mi značiš. Bitno je da me malo po malo nesvjesno rušiš kao kulu od karata.
Pod broj dva:
Ne komentiraj svijet koji je apsolutno drugačiji od tvoga jer je najlakše postaviti logičnu dijagnozu stanja stvari o nečemu što te se direktno ne tiče.
Mogla bih o tome pisati unedogled, ali neću.
Trenutno smo u stanju čekanja na ranu intervenciju.
Obavili smo sve razgovore, preživjeli podizanje obrva i razne komentare (od pozitivnih do negativnih, od onih da našem sinu situacija nije tako strašna pa sve do one poznate - ma trebali ste ga sa dvije godine poslati logopedu i psihologu čim je vođen kao neurorizično dijete).
Trebali smo, da.
Ali nismo.
Pokušavaš biti čovjek i preživjeti sve s osmjehom na licu, ali ne ide.
I upravo iz tog razloga, nažalost, uvijek vratim film unatrag.
''Mama se mora smiriti.''
''Mama, radimo mu još neke pretrage, vidjet ćemo kada će izaći iz bolnice.''
''Mama, zabrinjava nas opseg glave.''
''Mama, ponovili bismo sve pretrage da budemo sto posto sigurni.''
A znate na što se sve svodi?
Na ljubav.
Oduševila me logopedica iz ustanove ''Slava Raškaj'' koja nas je neizravno odbila jer njegovo stanje nije zabrinjavajuće kao kod djece koja sjede u kolicima i nisu svjesna svijeta oko sebe.
''Vaše dijete hoda... mrmlja slogove... živi u svom svijetu...ali nije autist.. sve što morate napraviti je ući u taj njegov svijet... nekako se probiti do njega tako da shvati tko ste vi. Nije lako, ali moguće je. Ostavite kockice, ostavite cilindre, dodajte mu loptu, gnjavite ga s njom pa makar vam je vratio nazad iz ljutnje već je to jedan veliki korak. Sjednite s njim ispred ogledala i mazite ga, natjerajte ga da vas pogleda i da shvati što on za vas predstavlja. Samo jedan klik... i sve će doći na svoje. Zapamtite ono najbitnij : on nema četiri godine, nego najviše godinu ipo-dvije. Potrebno je u skladu s tim postaviti vlastita očekivanja."
I tada mi je sve bilo jasno.
Za one koji me čitaju duže vrijeme vrlo dobro znaju kroz što sam prošla. Za vas koji niste upoznati ....
Ne dopustite drugima da od vas pretvore negativca samo zato da bi njima bilo lakše.
Znate tko ste. I znate što ste preživjeli.
A znam i ja. Vrlo dobro.
komentiraj (0) * ispiši * #
Surova realnost
subota , 20.05.2017.Život je čudan. Proleti u trenutku i na kraju dana možeš se samo zapitati... što sam sve mogla napraviti a nisam? Život je splet okolnosti, koje promatraš iz daljine iako se tiču upravo tebe.
Svi smo mi ljudi. Nismo izvanzemaljci. Nismo drugačiji od drugih. Mi smo jednostavno ... mi.
Sve je moguće.
Moguće je roditi prije vremena. Moguće je biti neiskusan i podložan utjecajima stručne okoline.
Moguće je nakon raznoraznih patnji pružiti sudbini drugu šansu i ponovno pasti na koljena.
Ali najbitnije u svemu tome je da si spreman ustati i odabrati „repeat“. Ponovi.
Ponovi i budi bolja osoba. Bolja žena, bolja majka, bolja kraljica.
Imaš svoje vlastite nesigurnosti i strahove? Uništi ih jer više nisi samo ti u pitanju.
U pitanju su oni.
Sve je moguće prevladati... ali znate li na koji način? Ako se sjetite one jednostavne rečenice... hej, pa i ja postojim .
Sat vremena.... par puta tjedno... pusti me da odem prošetati sama.
Apsolutno sama. Ponekad je upravo to potrebno.
Država nam je nikakva.
Budimo realni.
Pomoći djeci kojoj su potrebne senzorne sobe nemoguća je misija jer je na državnoj ili besplatnoj razini lista čekanja preko šest mjeseci .
Postoje razne udruge... i kao roditelj spremni ste za svoje dijete dati apsolutno sve.
Ali boli.
Boli što se sve u državi svelo na natezanje tko je lijevo a tko desno.
Povećanje porodiljne naknade? Hura!
Zar stvarno mislite da ste time poboljšali financijsku situaciju mladih obitelji?
Zamislite da dođete na stručan pregled kod defektologa i on (ili ona) kažu vam da država nema sluha za djecu sa senzornim poremećajima? I da se pomirimo s tim.
Pa pobogu gdje će vam duša?
Sramite se .
Ako nećete vi, ja ću se sramiti umjesto vas.
Nije problem.
Kao što nije bio problem ni sve ovo prije...
Ali preživjeli smo i preživjet ćemo ponovno.
Pozdrav iz Splita.
komentiraj (0) * ispiši * #
Dragi sine
srijeda , 08.03.2017.Dragi sine,
pogriješila sam i molim te da mi oprostiš.
Dragi sine,
bio si mi prvo djete i tko je mogao znati?
Dragi sine,
iskoristili su me zli ljudi i njihove loše namjere.
Dragi sine,
jednog dana ćeš naučiti koliko daleko ide ljudska zloba i u tom ćeš trenutku shvatiti sve.
Dragi sine,
rodio si se prerano.
Dragi sine,
nema doktora koji te nije pregledao,ne postoji sestra koja te nije pratila.
Ali pogriješili su.
Prvo oni pa onda ja.
Dragi sine,
bio si im zanimljiv.
Imao si grube crte lica,veliki opseg glave,nisi bio ukočen ali si bio jako spretan sa svojim rukicama i nogama. Bio si svoj. Bio si beba koja se zarotira za 180 stupnjeva u krevetiću ako te netko ili nešto naljuti.Bio si dječak koji voli glazbu i kad mu se pjeva. Bio si dječak kojem su tražili svašta ali nisu našli ništa.Anemija? Metabolička bolest? Ne i ne.
Ali dragi sine,
zaostajao si.
Oni su tražili fizičke uzroke i nisu ih pronalazili.
Oni su me napadali jer se više nisam vratila s tobom u bolnicu i pristala biti sudionik u njihovim eksperimentima.Nisam htjela da budeš pokusni kunić.
Nažalost,oni su ponovno dobili što žele.
Pogledali su te.
Neuropedijatar.Genetičar.Kardiolog.
Rekli su ti...''tebi nešto je...ali mi ne znamo šta ti je''
Dragi sine,
vrijeme ne stoji,vrijeme leti.
Ponekad previše brzo.
Uskoro će četvrti rođendan.
A mi smo i dalje na početku.
Ne zoveš me mama.
Izgovaraš slogove ali to je tvoj vrhunac.
Reagiraš ali živiš u svijetu koji tebi odgovara.
I to me brine.
Brine me činjenica da su svi veliki stručnjaci u pravim stvarima zakazali.
Dokazali su se samo u zastrašivanju.
Dokazali su da misle samo na sebe i na svoje područje djelovanja.
Štite se međusobno i djeluju samo kada njima odgovara.
Dragi sine,
zašto nitko od njih u zadnje tri godine nije spominjao ni logopeda ni
psihologa ni defektologa? Svi su se izvlačili.
ZAŠTO NISU RADILI SVOJ POSAO?
Zašto? Jer nikome nije stalo.
Oni su se tebi čudili i ignorirali očito.
Ignorirali su činjenicu da si MORAO biti poslan kod logopeda već sa dvije godine.Ali tko je mogao znati? Zar sam ja morala raditi njihov posao?
Moraš izvadit krv slabokrvan si.
Moraš napraviti rengen šake da ti se provjeri gestacijska dob.
Moraš izvaditi 24 satni urin.
Moraš ovako-moraš onako.
A na kraju nikako.
Dragi sine,
svoju krivnju djelim s njima i to me boli više od ičega.
Manipulirati ljudskim osjećajima je najniži oblik pokvarenosti.
Dragi sine,
malo nam je vremena ostalo.
Moramo raditi na pravim stvarima!
Moramo nadoknaditi izgubljeno.
Moramo im reći....niste uspjeli!
Moramo izbjeći dijagnozu koja kaže da patiš od poremećaja senzornog razvoja.
Zašto? Jer doktori nisu bili doktori nego obične životinje.
Prožvakali su te i ispljunili.
Ali ja im ne dam na tebe.
Više nikada.
Zašto moram slušati tuđa čuđenja kako ugledna neuropedijatrica u dva nalaza u dvije godine nije spomenila psihologa,defektologa....?
Ne znam ni sama.
Ali idem dalje i borim se i dalje.
Bez obzira na posljedice.
komentiraj (0) * ispiši * #
Priča za kraj stare i početak nove
srijeda , 11.01.2017.Kraj godine za nas definitivno nije bio jednostavan.
Možda bi netko izgubio nadu,smisao za humor i pozitivnu energiju uopće, ali ja ne.
Ne, ne i ponovno NE.
Nažalost... ponovilo se.
Porod 33 + 4 tjedna 2,220 kg 46 cm.
Žensko.
Kraljica.
Nakon saznanja da mi sin mora u Zagreb na zatvaranje Ductusa i provesti pet dana na Rebru (bez mene-samo sa tatom), imala sam zakazan pregled kod svog ginekologa koji je završio sa pričom ''otvorena si malo manje od dva prsta,idi u rodilište pa će oni reći svoje''.
Isto popodne završila sam na hitnom ginekološkom (nisam htjela čekati) gdje mi je dežurna doktorica savjetovala da ostanem u bolnici.
Ostala sam.
Prva dva dana dobila sam mix kojekakvih lijekova,vukla onaj metalni stalak s infuzijom sa sobom i ponašala se kao uzoran pacijent.
Na što točno ciljam kad pišem ''uzoran pacijent''?
Recimo samo da ne gnjavim nepotrebno nikoga, viziti i sestrama ne postavljam suvišna pitanja,ne bježim s odjela piti kavu u Biberona,ne dopuštam hormonima da me savladaju,jednostavno čekam i nadam se najboljem.
Nažalost, kada si strpljiv u našim bolnicama nitko te neće nagraditi za to.
Upravo suprotno,izludit će te i dovesti do krajnjih granica (pogotovo kad si trudnica koja ne zna što nosi sutra).
Primjedba broj jedan
Uskladite priče!
Prvo jutro dođe jedan doktor i kaže jedno, drugo jutro ti se nasmiješi drugi doktor i ispriča drugu priču, treći dan naleti neka nova doktorica i ona ima svoje mišljenje.
Zar vi ne znate da nemate posla sa starim ljudima ili malom djecom već sa ženskim stvorenjima koja se nose sa hormonima, povraćanjem, dijabetesom, prenošenjem trudnoće,čuvanjem trudnoće, odvojene od djece,muža i doma u sobi u kojoj za malo udahniti zraka moraš promatrati vanjski svijet kroz ''zatvorske rešetke''?
Šetnja po hodnicima ovisi o tome koja je sestra na straži, ali o tome malo kasnije u postu.
Zar je problem na kartonu na dnu kreveta napisati koji je doktor zadužen za kojeg pacijenta kako bi znali kome se obratiti ako nas nešto muči?
Zar je vaša ljubav prema gluhom telefonu veća od ljubavi prema zanimanju na kojeg ste potrošili godine i godine školovanja?
A sve to zašto? Da bi ujutro u osam sati ''odradili'' vizitu kao vojska uzvišenih bogova u koje se ne smije dirati?
Nisam odmah riješila uputnicu za bolničko liječenje tako da sam pitala medicinsku sestru za savjet.
Ona je rekla da pitam vizitu za izdavanje potvrde.
Ja sam pitala gospodina doktora u viziti koji se prema meni postavio užasno bezobrazno.
Citiram:
''Što je vama ja nisam pisao potvrde zadnjih deset godina, nazovite svog ginekologa i neka se on javi telefonski odjelu.''
Izvinite gospodine doktoru što nisam upućena u papirologiju i što sam se usudila dirnuti u vaš mali svemir.
Primjedba broj dva
Kada se radi o visokorizičnoj trudnoći onda se svaki dan mjeri tlak (izmjerili su mi ga kad sam došla i dan prije nego što sam rodila) i ultrazvuk se radi svakih tjedan dana a ne svakih 13 dana jer (ponovno citiram) : ''Danas je petak i imamo puno posla tako da nećemo stići napraviti ultrazvuk do ponedjeljka (pardon utorka)!“
Primjedba broj tri
Nema veze ako je nalaz dobar i nema veze što bi doktor sigurno rekao nešto ako je loš ja imam pravo na tu informaciju!
Sin je odradio ductus botalli i to je prošlo apsolutno savršeno :D i dok je on to odradio ja sam i dalje ležala u KBC-u Split bez ikakvih konkretnih informacija.
Nažalost se sve svelo na moju prvu primjedbu a to je ako pitaš jednog doktora hoćeš li čuvati trudnoću do kraja u bolnici ili ćeš kući on ti može reći svoj stav ali velika je vjerojatnost da ćeš u sljedeća 4 dana od njih troje svaki dan dobiti drugačiji odgovor.
I gdje si onda? Nigdje.
Možda će netko ovo pročitati i sve analizirati na drugačiji način ali na kraju dana...sve ono što ja, mi, oni, svaki pacijent traži je doza ljudskosti.
Pa nismo roboti.
Ljudi smo.
Ja nisam bolja od vas kao što ni vi niste bolji od mene.
Krv i meso...i to je to.
Ovdje je sve puno gore jer se radi o dva (nekad i tri života) u jednom komadu.
Primjedba broj četiri
Vi to možete nježnije!
Nakon što su mi napravili uzv i nakon što smo ustanovili da je sve u redu te da je jedini problem višak plodne vode provela sam još tjedan dana bez da je itko prstom mrdnuo.
Prošlo je tri tjedna,još jedan uzv i napokon su odlučili da mogu doma.
Iako, prvo je trebalo provjeriti jesam li se dodatno otvarala.
(Naglasit ću samo kako svaka ženska osoba ima pravo odbiti ginekološki pregled i kako se to u mnogim razvijenim zemljama EU-a više uopće ne radi ali eto ... u ovoj situaciji čovjek ne može reći ne.)
Nisam bila otvorena više od ona famozna 3 cm ali to nije poanta moje primjedbe.
Svi mi znamo da velika većina doktora u državnim bolnicama radi i privatno.
Zašto je onda pristup drugačiji tamo i ovdje?
Zbog novaca? Možda.
Ne ulazim u tuđe osobne afinitete, ali sam sigurna.
Ne 100 posto,nego 200 posto sigurna kako bi ginekolog koji je to jutro provjerio koliko sam otvorena na drugačiji način to odradio da sam ga posjetila u njegovoj privatnoj ordinaciji.
Ne bih, sigurna sam, došla natrag u sobu i svojoj cimerici rekla kako ovaj pojedinac baš i nije bio nježan.
Odrasla sam žena i ne pišem bez razloga ali ovo sam imala potrebu objaviti.
Moj me ginekolog na skoro svakom pregledu provjeravao zbog otvaranja i nikada -baš nikada nakon toga nisam imala potrebu nekome se požaliti.
Ne volim se žaliti.
Vjerujem u onu da kad te netko pita kako si ne pita te jer želi slušati tvoju tragičnu priču nego zato jer je pristojan i ima strpljenja samo za onaj kratki ''super sam'' odgovor.
Nakon tog famoznog ginekološkog pregleda dan je prošao kao i svaki drugi, kao i noć. Bez bolova!
08.00 Ujutro sam dočekala vizitu koja mi je rekla da još moram odraditi CTG i pričekati otpusno pismo.
08.30 Dočekala sam doručak i nakon što sam prvi komadić kruha sa maslacem stavila u usta krenula je epizoda bolova koja je zapocela tako naglo da sam iz prve pomislila da je riječ o onim klasičnim trudničkim tegobama.
Nažalost, ne. Nisu bile tegobe.
Počelo je jako probadanje. A vjerujte mi kad ja napišem jako onda je to JAKO.
09.00 Došla je sestra sa ctg-om,požalila sam se na bolove i zamolila je da mi stavi i onaj dodatni priključak za trudove. Razina bolova je u tom trenutku sa JAKO otišla na JAKO JAKO JAKO.
Primjedba broj pet
Gdje je nestala ljudskost?
Dok sam ležala priključena na CTG bol je.. kako je naglo krenula tako i naglo postala sve jača.
Zvala sam sestru dva puta ali ona je eto valjda mislila da sam od onih koji ne mogu puno trpjeti te da joj kukam bez razloga. Aparat je za trudove pokazivao 90 a ona je samo rekla da to nisu neki jaki trudovi i otišla dalje.
Zvala sam je i treći put jer je vrag odavno odnio šalu.
Promatrala sam ekran CTG-a i molila boga da se broj 75 ne diže jer je to značilo novi napad.
Međutim, napad sam pravi doživjela kad mi je gospođa sestra ušla u sobu i rekla,citiram:
''Šta ti misliš da je rodit evo na,u 15 min,evo ti tu i doktora recite joj vi ... ona me tu gnjavi da je boli a ja imam druge pacijentice ....javi se jedino ako ti pukne vodenjak ili prokrvariš inače me ostavi na miru.''
15 minuta kasnije pukao je vodenjak.
Gospođa medicinska sestra cijelim putem u rađaonu se krstila i govorila da nikada nije doživjela ovako brzi porod,da sam ja trebala danas doma,da ovo nije normalno,da dignem glavu na ležaj jer će me inače udriti vrata od lifta (oblio me znoj i glava mi je mlitavo visjela s ležaja ),čistačica koja se tu našla otpratila nas je do rađaone i cijelim putem vikala ''ne tiskaj ne tiskaj'',ja sam im samo odgovorila : ne mogu ... moram.
U rađaoni su me prebacili na drugi krevet i čula sam samo neku od sestara kako govori : ovo je gotovo, već se vidi kosa. Jedanput jako tiskaj, uhvati šipke i guraj.
Odradila sam svoje i ostala šokirana brzinom kojom se sve dogodilo.
Nakon 20 min jedan po jedan posjetili su me svi oni koji su bili u viziti.
Naglasak na doktora koji mi je radio ginekološki pregled i čudio se više od ostalih kako se sve brzo odvilo. Kako su svi nalazi bili uredni. Kako sam taj dan trebala biti puštena kući.
Zar sam morala čekati porod da mi kaže da su svi nalazi bili uredni?
Tužno, ali istinito.
Jedna velika pozitiva (koje se u ovakvim trenutcima treba držati) je nastavak priče.
Za razliku od brata ( s kojim smo imali svakakvih doživljaja) kraljica je zdrava, jaka, iz prve sama prodisala i počela nedavno piti na bočicu.
Što reći? Koju poruku poslati?
Ne daj Bože nikome ili sve je dobro što se dobro svrši?
Ovaj put biram tu drugu.
P. S.
Budite ljudi, nemojte biti životinje!
P.P.S.
Ovim putem posebno zahvaljujem jednoj od deset cimerica koje sam promijenila u tri tjedna bolnice.
Nikad se u životu nisam više smijala u tih par dana na mjestu gdje mi je bilo do svega osim do smijeha.
Hvala Zlatka ;)
VALJDA će sljedeći put biti bolje.... ;)
komentiraj (0) * ispiši * #
Hormoni i prokletstvo 28-og tjedna
nedjelja , 20.11.2016.Ima nešto u tom 28 tjednu... ako nije prijevremeni porod onda u pitanju moraju biti kakve-takve loše vijesti.
Dobila sam naredbu o mirovanju i nje se itekako držim.
Nešto je otvoreno, nešto je zatvoreno ali da skratim dramu kritična sam do 32 tjedna.
I osjećam se izgubljeno (najblaže rečeno).
Osjećam se kao Pale sam na svijetu. U isto vrijeme nad glavom mi skaču dva pojma... porod prije vremena i DUCTUS BOTALLI.
(Ako ne znate o čemu pričam za sve postoji Google.)
Od svih mogućih pregleda koji su navedeni u mišljenju jednog lošeg neuropedijatra... odabrali smo kardiologa.
Zašto?
To smo stavili na prvo mjesto vođeni intuicijom i genima.
Vrijeme je pokazalo da nismo pogriješili.
Ductus se nije zatvorio, ostao je na 2 mm i to je u ovom trenutku prioritet.
Glavni grad, operacija, pregledi... itd.
Rekla bih da postoji netko gore na nebu tko je ovo iscenirao samo da prestanem razmišljati o tjednima svoje trudnoće.
Ali je isto tako ovo odradio TOLIKO DOBRO da moram MM organizirati za putovanje u Zagreb jer se ja ne smijem z*********.
Kojoj bi majci bilo lako?
Nijednoj.
Osjećas potrebu... osjećas suze kad shvatiš da njih dvojicu moras pustiti da odrade prvi pregled bez tebe.... ali s druge strane
postoji tu još netko...
Na kraju priče nisam majka samo njemu... majka sam i ovoj curici koja čeka na svoj red i moram razmišljati na više
strana.
Idealna je ona: čuvaj sebe... i čuvaj dite... ovo ostalo će sve doći na svoje.
Trenutno si vođena hormonima i nisi objektivna.
Ali kako zaboraviti medicinsku sestru sa pedijatrije prije četiri godine i njene utješne riječi ''nećemo pustiti dite iz bolnice
dok ne naučite rukovati s njim? Recite mi kako to zaboraviti?
Kako zaboraviti njeno ime i prezime i sve što je napravila?
Nikako. Trudiš se iz dna duše, ali i dalje sumnjaš u sebe.
Sumnjaš u sebe jer se njoj nije dalo obaviti posao do kraja.
Jer nije imala strpljenja za prvorotkinju.
Jer nije razmišljala jedino.... kako je to... roditi prvi put, ne znati ništa i saznati sve (i više od toga) u jednom kratkom roku?
Možda je ona bila škola..
Možda se sve događa s razlogom...
Ali...
Ako ja ne odem u Zagreb (pa makar sam trudna...) hoću li ja biti loša osoba?
To su samo dva dana jer se operacija za ductus ne naručuje ''evo na''... ali svejedno.
Ponekad su traume iz prošlosti ono što nas najviše koči u sadašnjosti.
Bez obzira na vrijeme, praksu i svaki novi dan....
Treba proći vrijeme dok steknem potpuno povjerenje u zdravstvo i kažem...
Sve je dobro dok si zdrav i dok si živ ;)
komentiraj (0) * ispiši * #
22 od 40
petak , 23.09.2016.Znate onaj osjećaj kada biste pisali o svemu i svačemu, ali ne znate odakle početi?
Rekao mi je netko jednom ''pa počni iz početka...''
Ok.
Posteljica više nije nisko i hvala svima na porukama.
Izgleda da nakon muškića dolazi curica i veselju (pogotovo kod MM) nema kraja.
Iako...
Mislim da će me ovdje shvatiti samo mame „palčića“ koje su prošle ili prolaze kroz isto što i ja.
Ne mogu si dopustiti previše veselja.
Ne usudim se.
Iako sve ide na bolje..
Iako su mi svi brisevi čisti kao suza.
Iako mi Heferol ubija anemiju, rješava me hemeroida i daje mi dodatnu energiju.
Iako jedem svaki dan najzdravije što mogu (izuzev par klasičnih slabosti).
Nekako je to valjda sve dio ljudske prirode...
Sumnjati.
Ostati napet do samoga kraja jer ne znaš što te čeka iza ugla.
Bože dragi, kako sam ljubomorna na one trudnice koje su već pri kraju svoga puta i laganini se gegaju kao pingvini, nestrpljive da upoznaju neidentificirana bića u sebi.
Hoću li ja doći do toga?
Valjda hoću.
Uvijek se sjetim male djevojčice u inkubatoru do našega koja je izgledala kao pravo malo čudo.
Zapravo je djelovala kao da uopće ne pripada tamo... okretala se i u čudu promatrala svijet oko sebe.
Tada sam prvi put saznala da se ženske bebe uvijek rode s manjom porođajnom težinom, ali su žilave.
Puno su jače i izdrže sve ono što muška djeca nisu u stanju.
Ironija, zar ne?
I onda nas nazivaju slabijim spolom.
Što se tiče mog prvorođenog on je super, nakon one teške gripe u petom mjesecu nema te sile koja ga može zaustaviti.
Ali zaustavlja mene...
Vidjeh tako neku večer majku i dijete u šetnji gradom. Za njega se vidi da je živahan dečkić rođen na vrijeme, trčkara oko nje dok je ona ... nisam sigurna kako bih to napisala... zaljubljena u svoj mobitel?
I vjerujte mi.. takve stvari mi zasmetaju.
Bez uvrede bilo kome, ali koliko se zla u životu čovjeka mora dogoditi da bi naučio cijeniti sve što ga okružuje?
Da li bih i ja uzimala zdravo za gotovo neke stvari da sam rodila na vrijeme i bez ikakvih problema?
Možemo li zaključiti da su majke „palčića“ za nijansu ''luđe'' od onih koje to nisu?
Možda i možemo. Ali lude na pozitivan način jer smo od nekoga gore prepoznate kao pojedinci velike snage i energije.
Kada nas troje šetamo gradom ja ne mogu skinuti pogled sa svoga sina ni na sekundu.
MM i on šetaju, ako ja ubrzam s kolicima odmah se okrećem natrag i gledam ih sa ponosom u očima.
Upravo su to trenutci koje ne želim izgubiti i želim ih pamtiti dok sam živa.
I onda vam tu idilu pokvare ljudi koji vole promatrati, a ne znaju postaviti pitanje.
S druge strane ako postavljaju pitanja ona nažalost nemaju veze s mozgom.
Neću nabrajati primjere jer se zna na što ciljam.
I za kraj... drž'te se... svijet je mjesto puno nerazumijevanja i predrasuda koje imamo priliku popraviti samo vjerom u prave stvari.
Ništa manje od toga ne dolazi u obzir.
P.S
Čujemo se nakon 28 tjedna...Tko preživi,pričat će!
komentiraj (0) * ispiši * #
14 od 40
subota , 06.08.2016.Jednom mi je baka ispričala kako biti trudan znači osjećati se 24 sata dnevno 7 dana u tjednu kao da si na apaurinima.
Zanimljivo, zaista.
Znate u čemu je onda zapravo problem?
Upravo u činjenici da su mi apsolutno svi mogući osjećaji izmješani.
Mirna sam. Pa sretna. Pa tužna. Pa se smijem. Onda mi se plače. Pa me strah da se povijest ne ponovi.
I tako dalje...
I tako dalje...
Ali to je (bar tako kažu) klasika.
Zamislite to kao svijet u kojem vlada apsolutni mir sa povremenom naoblakom i naletima kiše.
Kratko traju, ali ostave dosta štete iza sebe.
MM ima strogu naredbu da svaki put kad ga pitam hoće li sve biti ok mora odgovoriti:
Da, draga.
Čudno je to sve...
Raste novi život u tebi po drugi put, ali na potpuno drugačiji način.
Prvi put sam imala jaku želju za nezdravom hranom i nabacila podosta kila dok sada želim u hladnjaku vidjeti samo svježe voće i povrće.
Prvi put sam tamanila meso dok sada od svih mogućih kombinacija jedino priznajem ćevape s kapulom.
Ako slučajno.. slučajno zastranim i izgubim se pod naletom želje za žlicom bijele linolade čeka me gadna kazna u obliku hemeroida (khm khm).
Volim biti otvorena i pisati o svemu pa tako i o tome.
Imam neki osjećaj da nakon dečka dolazi curica.
Jedino pametno žensko može na ovakav način kažnjavati majčinu konzumaciju čokoladnih kombinacija.
Valjda će joj strpljenje biti jedna od mnogobrojnih vrlina i neće poput svoga brata ugledati svjetlo dana prije vremena.
Ali na kraju svega... šalu na stranu. Najbitnije je zdravlje. Sve ostalo pada u drugi plan.
Mučnine su me i ovaj put izbjegle.
Polako se širim i završavam prva tri mjeseca.
Pozdrav od lude u drugom stanju.
P. S.
Za kraj jedan citat.
Tko nikada nije bio u opasnosti, ne može znati svoju hrabrost.
Napoleon Bonaparte
komentiraj (0) * ispiši * #
